Radikalna mirovnjakinja – Jasminka Drino Kirlić

Photo credi: Sanja VrzićPhoto credi: Sanja Vrzić

Jasminka Drino Kirlić

Uvodne riječi na konferenciji Od rata ka održivom miru – dijalog solidarnosti između aktivistkinja iz Ukrajine i Bosne i Herzegovine

Sarajevo

8.juni 2016.

Poštovane,

neka ova zemlja i ovaj grad Sarajevo koji nisu izgubili ni duhovnost niti duhovitost, budu prilika da se razmjenjujući iskustva i učeći jedna od druge napunimo idejama i da imamo s čime otići kući da promičemo i radimo na miru.

Želim da imate na umu da nemaju sve žene privilegiju da budu s nama, mnoge pate u ovom trenutku.

Ja sam Jasminka, i živim u maloj zajednici etnički podijeljenoj. Ponekad imam dojam da ja tamo živim potpuno virtualno, kao na fejsu, srećem ljude, pozdravimo se, to je kao lajkanje, mahnemo i nikad ne uđemo u dijalog, nikad ne popijemo kafu, pitamo se za zdravlje i prođemo.

Moja zadaća je da govorim o miru, izgradnji mira, pomirenju.

Riječ pomirenje mene uznemirava, to mi je kao da umreš, umiriš se i nista ne činiš, to je kao da odeš u raj u kome je sve mirno i tiho. Imaš sve, ali nemaš sebe, pred tobom vjećnost, a ljudsko si biće. Ne razumijem. Neko nam je ovu riječ podvalio. I ja radije biram izgradnju mira.

Ali da ne bude jednostavno ja ću postavljati pitanja.

Kako se miriti nakon teških rana?

Ko će se miriti. „Ja“ kojoj je učinjena šteta, „ja „ koja sam učinila štetu, „mi“ koji smo činili štetu, „mi“ kojima je nanesena šteta? Pita se moj prijatelj.

Je li dovoljno da radimo pojedinačno ili da rade svi, grupe, organizacije, civilno društvo, političari/ke, poslovni svijet?

Imamo li dodirnih tačaka u izgradnji mira?

Uzimaju li nas mirovnjakinje ozbiljno kada kažemo da radimo na izgradnji stabilnog mira, da li razumiju kada kažemo da ne molimo nego zahtijevamo da učestvujemo.

Ja hoću takav mir u kome ću ostvarivati sva svoja prava, ja hoću da učestvujem u izgradnji moje zemlje i mira u okruženju na način da budem odgovorna za taj mir u svim segmentima odlučivanja, ja ne želim biti van, jer ako sam van nemam odgovrnost.

Svijet je apsurdan, gradeći mir, pregovaramo i ulazimo u dijalog sa onima koji su duboko u ratu i nemirenju, a moramo svakoga ko može doprinijeti prestanku ratnih sukoba uvažavati ako hoćemo da postignemo ciljeve, nijedan neprijatelj ne smije da ostane neprijatelj, jer duboko vjerujem da je svima u interesu da ljudi žive bolje, ma kako to izgledalo naivno.

Kako da se ne gledamo preko rovova?

Koliko smo mi žene spremne da ne unosimo u izgradnju mira etiketiranja i prozivanja, idemo našu budućnost graditi na onom što nas povezuje, a povezuje nas puno toga, ako ništa drugo pravo na život.

A mi žene tako strašno gubimo u ratovima i strašno patimo.

Ja sam mirovnjakinja. Odgovarali su, ma daj šta ti je to. Moj odgovor je, hoćes da ti pokažem šta je to, to ti je kad se ja ne mirim sa nametnutim i kada sam plemenito radikalna, a to znači da ću reči sve s čime se ne slažem, a da pri tome u tebi ne vidim nepijatelja, ja sam radikalna mirovnjakinja, jer za mene mir nema alternative, ja hoću da dijelimo odgovornosti, ja hoću da učestvujem, ja hoću da me pitaš, ja ti neću pružiti obraz da me šamaraš zato što sam mirovnjakinja, ne potcjenjuj moje snage.

Žene u BiH?

Zatečene ratom i zaplašene brzo su se snašle i brzo smo prihvatile da budemo pomagačice, saniramo i vidamo rane, prelazimo linije, povezujemo ljude i nismo vidjele da mir uzima maha u rukama bivših ratnika i Dejton nas je lupio po glavi. Samo da ne puca. I ja sam govorila.

Propustile smo mirovne pregovore.

Kako se može država gradit bez žene. Može, mi to znamo.

Nismo bile na pregovorima, gdje smo sad?

Šta činimo? Na nam je da odgovorimo i da podijelimo naša iskustva sa ženama iz Ukrajine.

Mi baštinimo iskustvo antifašističkog otpora, baštinimo i učestvovanje u partizanskim jedinicima, baštinimo i akademske i političke karijere, baštinimo i trpljenje i razbijanje patrijarhalne matrice.

Ne znam kada je bilo teže, u ratu ili sad. Ratnici su se dobro učvrstili u miru. Zato nam podvaljuju pomirenje, a pucaju iz svih oružja, obrazovonih, vjerskih, političkih, parlamentarnih…seksističkih…

Dame smo za osmi mart, a kučke smo kad tražimo da se poštuju i naša i prava drugih.

„Nemoj meni o ljubavi i pomirenju“- kaže moj prijatelj!

Mir nije ubleha, mir nije nek ne puca, mir traži strategije, promišljanja, s kim, protiv koga i čega, s kim ćemo, hoćemo li zajedno, idemo li u istom pravcu.

Mir ne čeka, uzet će ga drugi ako čekamo, mir je ne molim, mir je zahtijevam!

Jesu li žene u BiH razvile zajedničku platformu djelovanja, jesmo li zajednički nastupile protiv svih koji ugrožavaju naša prava, jesu li educirane političarke u čije smo kapacitete ulagale odgovorile na naše zahtjeve?

Ma koliko se činilo da je u BiH sve ispolitizirano, ja se neću složiti, naš politički život liči na pomirenost.

Iskustvo me uči da politika nije djelovanje kroz političku partiju, probala sam politički djelovati u okrilju, namjerno ovu rijec koristim, političkog partijskog djelovanja, nisam mogla pristati na politički funddamentalizam u kome se ideološka učenja ne propituju nego su datost.

Otišla, ja vjerujem u mir odozdo, sa običnim ljudima, u mom komšiliku.

Dajte da mir politiziramo.

U ovoj zemlji se nisu susreli zajednički interesi i ciljevi o tome kakav mir želimo.

Jesmo li se u civilnom životu i organiziranju pobunili i digli protiv segregacije u školama, protiv historijsko povijesnih istina o ratu, o onakvoj vjeronauci u školama koja djecu razdvaja, jesmo li se digle protiv manipulacije jezicima, protiv lijevo orijentiranih partija koje ni da beknu o socijalnim problemima i siromaštvu, jesmo li rekle ne grupama i osobama koje djeluju sa pozicija neofašizma, protiv moga heroja, a tvog zločinca, jesmo li o tome progovorili, jesmo li progovorile o tome da nam je izgradnja mira postala projekat koji traje nekoliko mjeseci.

Izgradnja mira je borba. Ima toliko puno izbora djelovanja.

Idemo ovo ispolitizirati, educirati za političko djelovanje u lokalnoj zajednici. Za mene je politička svijest jednaka mojoj svijesti o pripadanju zajednici u kojoj živim, tamo gdje me najviše pogađaju problemi ljudi. To želim dijeliti i diskutirati.

Meni se podrazumijeva ne pristati na ono što se podrazumijeva, to je politika aktivne izgradnje načela na kojima živi društvo, politika u kojoj žene i muškarci čine ono što ne čine zadatim matricama koje se ne dovode u pitanje.

Preuzeti odgovornost prije nego što nam se nametne krivnja, štrace da ostanu štrace, ostanite kod kuće kuhajte i rašajte, budite odmor ratniku.

Ako smo bile uključene u ratu, a jesmo po različitim osnovama, ako smo se poslije rata uključile, govorile, radile, djelovale, učile, bile na ulicama, možemo i dogovorit zajedničko, jedinstveno žensko i civilno djelovanje.

U BiH žive i žene i muškarci koji rade na izgradnji mira. Postigli smo mnogo, utjecali na odgovorne.

Mnogo sjajnih mladih žena publicira svoje radove i svoja istraživanja.

Ono što primjećujem, govori mi moje iskustvo da je bilo lakše raditi odmah poslije rata, barem sa mladim ljudima. Šta smo propustile.

Treba ju nam nove strategije, nove ideje.

Kako dalje, šta nam treba?

Nema recepata za mirovni aktivizam, to nije kuhanje u zadatim količinama, svaka zemlja ima svoje specifičnosti, aktivizam i njegove oblike tražimo u našim kulturama, važno je vezati se za potrebe ljudi, u svemu što radimo djelovati sa pozicija izgradnje mira i vlastitim primjerima prenositi drugima iskustva znanje.

Ne možemo se zadovoljiti salonskim pričama o miru, mir se uči, ima teoriju i ima neprocjenjivo iskustvo ljudi mirovnjaka i mirovnjakinja.

Mir je izgradnja zemlje poslije rata, smanjenje količine nasilja, onog koje vidim i onog strukturiranog. To je dekonstrukcija matrice odnosa prema drugima na svim nivoima života. To je nenasilna akcija, djelovanje protiv nepravde, to znači otvoriti naše sukobe i ukazati na problem, mir je razboritost, kreativnost u predlaganju rješenja, to je izgradnja povjerenja, razvijanje solidarnosti među nama. To je biti stalno, baš stalno u pitanju živim li ja mir, jesam li u miru sa sobom, šta me zbunjuje, šta ja mogu učiniti, koje strahove i dileme imam, s kim ću, kako ću.

Rad na miru ima različite modele, različito možemo djelovati, kao što moj prijatelj mirovnjak kaže putujemo li različitim vozovima u jednom smjeru ne moramo preći svi u isti voz, čak nije ni poželjno, ali bar možemo mahnuti jedni drugima.

I da ne zaboravimo da i kada potpišemo mir rat nije nikud otišao, on je tu u glavama, u prijetnjama, strahovima, u oružju, u glasačkim listićima.

Šta meni nedostaje u BiH u vezi sa izgradnjom mira?

Ja djelujem lokalno, neposlušno, rizično, često sam sama i depresivna, gubim dah, treba mi podrška, treba mi dijalog sa drugima, da me osnaže i ohrabre i podignu.

Pitanje mi je kako se povezati s vama, u koju našu kuću mogu doći i u koju će i drugi dolaziti, da istražuju, zapisuju, uče.

Javno ću reči, bolju javnost nemam od ove, a i mogućnost vidim u ovim mladim ženam, treba nam institut za mir, BiH ga je zaslužila, zbog iskustva koje ima, mnogi mladi ljudi, žene i muškarci imaju akademsko obrazovanje, mi starije i već u godinama imamo iskustvo, možemo dijeliti naše modele, tragati za prihvatljivim oblicima izgradnje mira.

I to zapisati.

Do tada biti će rečenica, „nemoj meni o ljubavi i miru“.