Mogu li naša iskustva doprinijeti mirovnom aktivizmu u Ukrajini?

DSC_0251

U sklopu inicijative, a na poziv ženskih organizacija iz Ukrajine, koje su u saradnji sa Međunarodnom ligom žena za mir i slobodu organizovale radionicu „Razmjena bosanskih i gruzijskih iskustava u izgradnji mira u Ukrajini“, boravile smo u Odesi od 7. do 11. oktobra 2014. godine. Iako smo prvi susret sa predstavnicama ukrajinskih ženskih organizacija već imale u junu u Ženevi, ovo je bio susret proširenog i izmijenjenog sastava aktivistica iz Bosne i Hercegovine i Ukrajine, kao i aktivistica iz Gruzije.

Ovaj sastanak nam je ukazao na činjenicu da, iako živimo u doba brzih i globalnih komunikacijskih i informacijskih sistema, u suštini se međusobno jako malo poznajemo i jako malo znamo o međusobnim iskustvima. Bez obzira na jezičke barijere koje nisu nepremostive, naša međusobna komunikacija je bila otežana i različitim stepenom ratnog iskustva. Dok su, recimo, prilikom susreta u februaru 2014. godine bosanskohercegovačke i sirijske aktivistice vrlo brzo uspostavile komunikaciju međusobnog razumijevanja, bez obzira na različitost konteksta – jer su i jedne i druge direktno iskusile užase masovnih ratnih zločina i razaranja – komunikacija i razmjena iskustava sa aktivisticama iz Ukrajine teže se uspostavljala na sastanku u Odesi. Aktivistice iz Ukrajine trenutno su u nekom procjepu između osvještavanja užasa rata i istovremenog poricanja rata u Ukrajini.

Na sastanku smo mogle čuti klasične govore iz patrijarhalnog diskursa pune patriotizma i zahtjeva za naoružavanjem s tim da su se žene predstavljale kao „pomagačice“ ratnicima-vojnicima (majke, supruge i sl.) i one koje saniraju posljedice (humanitarne radnice, volonterke). Pominjala se agresija, ali to nije percipirano kao ratno stanje, jer ipak nema zvanične objave rata između Ukrajine i Rusije. Govorilo se o mirovnim sporazumima, ali je rečeno i da nemaju s kim pregovarati. S druge strane, predsjedniku se priznaje ekskluzivitet da pregovara o miru bez značajnije osviještenosti da se u tom momentu potencijalno odlučuje o podjeli resursa i moći u ukrajinskom društvu.

Također je vrlo bitno pomenuti i kontinuirano naglašavanje multietičnosti, naročito Odese u kojoj smo se nalazile. Time se kontinuirano pokušavalo naglasiti da rat ne može prerasti i naknadno biti konstruiran kao etnički sukob. Nažalost, tokom našeg boravka u Odesi pročitale smo informaciju o napadima neofašista na Jevreje i jevrejsku zajednicu u tom gradu. Naše iskustvo nam govori, a zadnjih dvadeset godina to svakodnevno gledamo i u drugim ratovima, da se multietičnost može iskoristiti za produbljivanje sukoba, a radi lakše manipulacije stanovnicima određene zemlje. Da bi se spriječilo manipuliranje etničkim identitetima, potrebno je kontinuirano raditi na mirovnom aktivizmu i gradnji tolerantnog dijaloga sa zajednicama.

Pošto aktivistice sa kojima smo se susrele ne žive u oblastima pod direktnim ratnim i oružanim dejstvima, veći dio naših razgovora se odnosio na pitanja humanitarne pomoći i iskustava u radu sa interno raseljenim osobama. Pokazalo se da, kao i u mnogim drugim ratovima, žene opet najčešće preuzimaju na sebe odgovornost humanitarnog rada i pružanja socijalnih usluga. Trenutno nevladin sektor, a naročito ženske organizacije, odgovaraju na primarne potrebe raseljenih osoba iz Krima i istočne Ukrajine, pokrajina Lugansk i Donjeck. Iz naših razgovora smo uočile da se trenutno o rješenju pitanja raseljenih osoba ne govori kroz prizmu povratka nego samo u kontekstu kratkoročnog humanitarnog djelovanja ili integracije, odnosno rješavanja problematike integracije u svim segmentima, od posla preko škole do zdravstva. Navedeni su i problemi ličnih dokumenata i registracije raseljenih osoba kako bi se pospješio pristup socio-ekonomskim pravima. Općenito, još uvijek ima jako puno predrasuda vezanih za pitanja i probleme interno raseljenih osoba, ali i empatije i solidarnosti da se ovoj kategoriji pomogne, te je iskazana i potreba da više saznaju kako pomoći i šta je etički ispravno. Složile smo se oko osnovnih načela da ne treba viktimizirati, stigmatizirati niti patologizirati te da u konačnici osobe sa iskustvom rata i prisilnog raseljavanja treba tretirati sa poštovanjem.

Pored pitanja humanitarne pomoći, teških uvjeta u izbjegličkim kampovima, u razgovorima sa aktivisticama iz Ukrajine pomenuti su i problemi netrpeljivosti domicilnih stanovnika prema raseljenim osobama, kulturološke razlike u obrazovnom sistemu, problemi djece sa posebnim potrebama i njihovim uključivanjem u obrazovni sistem. Opća slika je da je humanitarna kriza ogromna i da humanitarna pomoć, ako je ima, nije odgovarajuća te je često i ponižavajuća. Nasilje nad ženama – kao što su trgovina ženama, povećano nasilje u porodicama i ratno seksualno nasilje – pomenuto je, ali nažalost, jako usputno i površno. Svjesne smo da je teško govoriti o nasilju, naročito seksualnom, ali to ne može biti izgovor da se na sastanku mirovnih aktivistica ratnom seksualnom nasilju pristupa površno. Da bosanskohercegovačke žene nisu progovorile o svojim iskustvima preživljavanja ratnog seksualnog nasilja i zahtijevale da se zločini adekvatno kazne, teško da bismo sada bile u poziciji da imamo rezolucije, statute i odluke koji tretiraju ratno seksualno nasilje kao ratni zločin, zahtijevaju okončanje politike nekažnjavanja za počinioce i zahtijevaju adekvatnu podršku preživjelima.

Iz naše perspektive nekako se čini da su iskustva aktivistica iz Ukrajine slična našima sa početka 1990-ih. S tim da mi sada pristupamo pitanjima rata i posljedicama etniciziranog sukoba sa više od 20 godina iskustva. Nažalost, mi u 1990-im nismo imale priliku čuti druga iskustva koja bi nam otvorila oči i pomogla nam u našem mirovnom aktivizmu već smo sve morale same naučiti. Zato smo se tokom ove posjete trudile pričati i prenijeti svoja loša iskustva kako bismo pomogle aktivisticama iz Ukrajine da preveniraju i spriječe ponavljanje naših grešaka, te im ukazale na važnost njihovog svrsishodnog učešća u mirovnim sporazumima i procesima i u odlučivanjima o raspodjeli moći i resursa, odnosno aktivnom kreiranju društva u kakvom žele živjeti. Iskreno se nadamo da je naš susret pomogao aktivisticama iz Ukrajine i potakao ih na promišljanja o onome što su čule, te da će ta saznanja na najbolji način upotrijebiti u svom kontekstu.